Kradljivci osmijeha

Nasilje je svuda oko nas. Ne kažem da je to normalno, već da je postalo svakodnevica svakog grada.
Stalno slušaš od drugih kako su čuli ili vidjeli da je netko nekog pretukal, gledaš na vijestima kako klinci tvoje dobi stradavaju u tučama, bilo to zbog nekog određenog razloga ili pijanstva, nebitno… Ali nikad ne pomisliš da se to tebi može dogodit, da se to može dogodit jednom od tvojih frendova i pred tvojim vlastitim očima. Žališ one koji su izloženi nasilju, ali ni ne pokušavaš zamislit kako je to utjecalo na njih i njihovu psihu. Ne znaš da su neke stvari u njihovim životima zauvijek promijenjene…

Upoznata sam već sa slučajem Luke Ritza, koji je strašno utjecal na mene. Gledajući dokumentarac Oblak jedne večeri prošle godine, dio mene na neki način znao je kako je njegovim roditeljima i škvadri, a drugi dio mene zapravo i nije, jer sam bila samo promatrač, i to četiri godine nakon tragedije. Očajnički sam htjela bit dio tog svijeta, te organizacije, grupe za potporu… Htjela sam ući u kontakt s Lukinim roditeljima, ali tada još nisam znala da u Zagrebu postoji Savjetovalište koje su oni otvorili.

I tako, spletom okolnosti, krajem listopada prošle godine, mi, osmi razredi moje škole, išli smo na izlet u Zagreb. Znali smo da ćemo gledat neku predstavu u ZKM-u, ali većinu nije bilo briga za to. Mene je zanimalo, luda sam za kazalištima i muzejima, jedva sam čekala da dođe vrijeme za predstavu.
Negdje prije podneva, stajali smo ispred dvorane Istre, čekajući da možemo uć i uvalit se u sjedala. Oko podneva predstava Ovo bi mogla biti moja ulica počela je.
Predstava je posvećena Luki Ritzu, smještena je u malom susjedstvu na dan pogreba dečka pretučenog tri dana prije. Likovi predstave nemaju imena, zvani su po karakteristikama, npr. dečko u plavoj majici – ubojica, mladi revolucionar – najbolji frend ubijenog, mama, tata itd. Taj dan svi su nervozni zbog pogreba šesnaestogodišnjeg dečka, svi se nadaju nekoj pravdi, prosvjetljenju političara…
Ne samo da pjesme tipa Poštar lakog sna od Pipsa i Dva na jedan od Gatuza dočaravaju situaciju, već te tjeraju da razmisliš kako bi tebi bilo u toj situaciji. Na predstavi sam triput plakala, dirnula me jebeno duboko u srce.

Ni tri mjeseca kasnije, te proklete subote, nije mi bilo ni na kraj pameti da će se nešto takvo dogodit pred mojim šarenim očima…

Dečko, frendica i ja bili smo u 'našem' pubu u kojem visimo svakog vikenda. Oko pol deset navečer nazvali su me tadašnji najbolji frend, Lugi i njegov frend s prakse, Bradač kojeg sam upoznala na staru godinu, da Luka, Iva i ja dođemo po njih na praksu pa ćemo malo van. I tako, otišli mi po njih, pa smo svi skupa otišli u obližnji park jer su s prakse nosili vino. Lugi i Bradač su pili, pa smo nakon pol sata krenuli da nas oni otprate doma. Kad smo došli do te proklete Sportske, naletili smo na neku pijanu četvoricu. Udarili su Lugija štapom po leđima i neš se derali, pa smo počeli bježat. Bradač, kak je bil pod gasom, odlučil im se suprotstavit i zadržal ih dok smo mi bježali. Na nekih desetak metara smo se okrenuli i vidjeli kak je Bradač pobral šaku i pal na pod. Bil je to strašan prizor, ja sam počela histerizirat. Monstrumi su počeli Bradača mlatit nogama i rukama, Lugi i Luka htjeli su se ić tuč, al sam se bojala za njih pa ih nisam pustila, al nakon dvije minute i sama sam htjela u fajt s njima, makar pobrala batina. Al ovaj put mene Lugi i Luka nisu pustili. Tukli su ga dobrih pet do deset minuta, ne znam ni sama, u tom trenutku jednostavno izgubiš pojam o vremenu. Histerično sam plakala i tresla se, sjela sam u hrpetinu snijega i i živčano se ljuljala, mislila sam na najgore. Lugi je nazval murju i ovi otišli. Bradač je bespomoćno ležal na snijegu, u vlastitoj krvi. Počeli smo ga trest jer se nije mical, ja sam počela još jače plakat. Odjednom je skočil na noge i pital kako izgleda. Odahnuli smo, bilo nam je najbitnije da je živ. Rekli smo mu da mu fale  prednja zuba i da mu je cijelo lice natečeno i krvavo, pa je histeriziral zbog zubiju. Luka i Iva otišli su kući, ja pozvala kevu i umivala Bradača snijegom, a Lugi opet zval muriju. Hitna je došla za pet minuta i povela Bradača u bolnicu, a murja nas je ispitivala jel se ičega sjećamo. Tad je došla moja stara, odveli smo Lugija kući i sa šest patrola tražile smo četiri luđaka. Kasnije smo otišle Bradaču u bolnicu, sašili su ga i pustili. Kad mu je stara došla, moja keva, Lugijev stari i Bradačeva stara su razgovarali o tome kako bi se trebali prestat oblačit ovako 'opasno'; Svi u crnom, marte, spajkovi, majice na bendove, 'vamo, tamo… Rado bi da mogu reć da nemam svako malo predavanja o tome da se ne oblačim tako. Jebe mi se, bila sam na murji i prepoznala kretena koji ga je tukal, ak nam se opet približi, reagirat ću. Majkemi.

I onda, kužiš, kad sve to doživiš… Imaš jebeno drukčiji pogled na sve i NE MOŽEŠ ZNAT kako je to dok to ne doživiš, jednostavno NE MOŽEŠ. Ne moram ni pričat kolko sam se bojala da mi frend ne završi kao Luka Ritz. Neopisivo odvratan i bolan osjećaj kad gledaš kako ti trgaju frenda pred očima, kad osjetiš kako netko troši svoju energiju da ubije boga u jednoj dragoj osobi koja to ne zaslužuje, a još odvratniji i bolniji osjećaj je kad to sve gledaš i znaš da mu ne možeš pomoć, a moraš gledat kako ga tuku da bi zapamtil počinitelje kako bi rekal murji.

Ne razumijem ljude tipa ovo; dok su mi frenda mlatili, autom kraj njih prošla su dva jebena auta, a govna koja su se vozila u njima su usporila da vide šta se događa, al ĐUBRAD nije htjela izać iz auta i pomoć, nisu čak ni policiju nazvali. Jedan lik je u zgradi do stajal na prozoru i deral se na nas da se stišamo. On isto nije mogal pozvat murju il poslat nama ikakvu pomoć. Ljudi su takva govna… Zgadi mi se ovaj život kad vidim da sam iste 'vrste' kao oni.

R.I.P Luka Ritz, zauvijek u našim srcima…

"Poštar lakog sna"

Poznavala sam jednog dečka. To je najneobičnija, ali i najbolja osoba koju sam ikad upoznala. Takvo nešto se ne viđa svaki dan, ne upoznaje svako – malo, ne sluša oko sebe često.
On je priča za sebe.

Nije znao razliku između ljubavi i mržnje. Rekao je jednom, citiram: Granica između ljubavi i mržnje je jako tanka. Ne znam razliku, ljudi govore jedni drugima da se vole najčešće onda kada to ne misle, a isto tako je i sa mržnjom. Ne znam razliku, ni ne želim ju znati.
Pomalo me zbunila ta njegova izjava. To je bilo nešto što nikad prije nisam čula, a vjerojatno nikad više ni neću. Što je najbolje, govorio je istinu, nikada nikome nije rekao da ga mrzi, ni da ga voli. Bio je dosta popularan među curama, iako to njega nikad nije diralo. Ne da je bio bezosjećajan, nije im vjerovao. Njihovo 'volim te' njemu nije ništa značilo, jer, kao što već rekoh, nije znao što znači, pa im je samo odgovorio 'hvala'.

Volio je posjećivat starački dom, ondje je stare ohrabrivao i ulijevao im nadu. Učio ih je da starost ne dolazi s godinama, već sa zaboravom. Dokazivao im je koliko griješe kad misle da se prestaju zaljubljivat kad ostare i uvjeravao ih da ostare kada prestaju da se zaljubljuju.

Vjerovao je da se snovi ostvaruju. Jednom mi je govorio kako smrt nije kraj, već početak novog života. Nikad neću zaboravit kad mi je govorio ono:
Znaš, Ano, jednom sam imao čudan san. Ležao sam u krevetu, ponestajalo mi je daha. Počeo sam se gušit. Tada je nastupila tama. A odjednom – prejaka svjetlost. Zaklopio sam oči i osjetio divnu toplinu kako struji mnome, otvorio oči i sledio se od šoka – lebdio sam kroz crno-bijeli tunel, činio se tako beskrajan, sve dok odjednom nisam pao u bjelinu, topao snijeg. To je bio novi svijet. Ljudi koje nikad nisam vidio željeli su mi dobrodošlicu, svi su bili pristojno obučeni, nije bilo recesije. To je bilo više kao nekakva… Kao nekakva anarhija. Bilo je divno, sve što si u mislima poželio, ostvarilo ti se. Odjednom sam sreo jednu malu djevojčicu. Moju sestricu Marietu, ona je umrla kad je imala 6 godina. Nosila je prelijepu bijelu haljinicu i srebrne cipelice. Na leđima je nosila krila. Pjevala je. Nije bila gluhonijema, kao dok je živjela na ovom okrutnom svijetu. Tada sam rekao Marietici: 'Hvala ti što si mi došla u san.', a on je prelijepim nježnim glasom odgovorila: 'Braco moj, ovo nije san. Ovo je realnost. Sudbina ti još nije dodijelila smrt. Sada se vraćaš natrag, izgrli mamu i tatu, reci im da ih volim. Vidjet ćemo se opet.', nisam joj ništa odgovorio, osjetio sam samo kako me nešto grubo vuče i natrag. Jedino čega se sjećam nakon toga je ležanje u bolničkom krevetu između zabrinutih staraca. Shvatio sam, ono nije bio san. Umro sam i vratio se. Ova grozna bolest ima barem jednu dobru stvar – ohrabrila me. Sada se više bojim života nego smrti.
…

On je ljepotu vidio u ljudima za koje se ne smatra lijepima među današnjim 'ljepoticama' i 'ljepotanima', jer je on gledao unutarnju ljepotu, vanjska mu je bila potpuno nebitna. Zato su za njega ovi poznati i slavni, kojima je novac najbitniji, bili najružniji ljudi na svijetu. Zbog toga sam ja za njega bila najljepša osoba na svijetu, kako kaže – i izvana i iznutra.

On je bio zbilja posebna osoba. Njega nije bilo lako upoznat, teško se otvarao ljudima, zapravo bio je skroz zatvorena i povučena osoba za one koji ga nisu znali, pomislili bi da je frik, ali za one koji su ga znali – to je bio anđeo na zemlji. No, on i ja brzo smo se zbližili. Drago mi je što je on sad sa svojom sestricom u 'svijetu anarhije', ali tako mi prokleto fali!

Zašto govorim u prošlom licu? Zato jer je taj predivan dečko, Anđelo, umro nekih pola godine nakon 'sna', kako je on volio zvati svoj bliski susret sa smrću.

Za mog Anđela Čuvara.

On je čuvar vremena, 
Jahač morskih valova.
Kao poštar lakog sna, 
On u snove dosurfa. 

Kada oči zaklopiš, 
Ti se njemu pomoliš. 
Da ti fura anđele srebrne 
Kroz sve tvoje močvare 
I rub...
Tada znaš 
Da je fajrunt.
Mjesec je 
Plavi grejpfrut. 
Zibam te 
K'o malu bebu. 
Samo tebi svira bend na nebu... 

Ja sam vlasnik cirkusa 
U kojem sjedim samo ja. 
I samo katkad mahnem mu iz šatora 
Da mi snove pokrpa. 
Kada oči zaklopiš, 
Ti se njemu pomoliš 
Da ti fura anđele srebrne 
Kroz sve tvoje močvare 
i rub...

I tak' ...

Priča mog života: moram se prilagodit nečemu, a kad se prilagodim – propadne . Da, ne selim se, o tome se radi . Napokon kad sam se počela veselit seljenju u Rovinj, kad sam našla puno vedrih strana u tome, riječi stare, kao eksplozija u meni, glasile su: Ana, ne selimo se .
Great . Ostajem tu, u ovom usranom Karlovcu . Great .
Uostalom, da . Škola je počela, danas je subota, vikend nakon prvog, najtežeg, tjedna škole, 8. razreda . Yeah, daa, veselila sam se školi, tim retardima u njoj (čast iznimkama), ziher, jedva sam čekala da počne, ono … Al ajd, brijem da je bolje nego prošle godine, nekak se normalnije ponašaju, ali, naravno, ne svi . Oni su sad na maturalcu, jutros su krenuli u Istru, vraćaju se u utorak . Gosh, tako sam htjela do svoje Istre, zavidim im, al ne bi s njima išla nikam, nema tih novaca .
Iii, da . Zaljubih se ja ponovno . Prije neka dva tjedna, kaj ja znam, nakon kaj nismo uživo razgovarali već godinu dana … U dečka s kojim sam već bila prošlog ljeta . Mislim, potajno mu se nadam, al vjerojatno misli da nisam baš čista u glavi, il tak neš . U zadnje vrijeme kužim da to misli sve više ljudi u mojoj blizini, hah . Al kaj da kažem, da bi se trebala mijenjat zbog nekog ? Ne . Možda samo zbog njega … Tako je čaroban, nekak . Neopisivo . Lijep kao san … Tamna kosa … Ajme majko, u zadnje vrijeme inače svi neki plavušani, napokon netko tamne kose . I tako, Ana opet sanjari, o danima koji su prošli, koje želi ponovit, ali koje je gotovo nemoguće ponovit . Dal' da se borim ? Il da čekam ? A kaj, mlada sam, haha, bit će bolje, imam vremena … Al ipak, dečko je fakat poseban, pa imam i posebne osjećaje prema njemu . Neopisive …
Aaajme, aaaaajde dosta romantičnih sranja, ne znam kaj mi je . :Šamar:

Svasta pomalo, nakon nekog vremena .

'Ovo ti može doći kao neki novi početak . Nečega . Ne moraju selidbe uvijek teško pasti .' – kažu mi kada kažem da nemam volje za ponovno seljenje sebe, svoje duše i stvari natrag u Rovinj . Ali … Kaj ako ja NE želim novi početak ? Kaj ako ja želim tamo bit ovakva kakvu sam se ovdje pronašla, i kakva se, na kraju krajeva, sama sebi sviđam ? Ne moram se prilagođavat . I neću . Ako se nikome takva ne svidim, kaj ja tu mogu, bolje da budem onda sama, nego da se pretvaram da sam nešto kaj nisam . Al dobro, ajd, čini se kao da neke stvari počinju sjedat na svoje mjesto . Barem neke . Nakon dosta vremena . Već par dana bez žileta, dobro je to . Nekako me više nije onoliko strah selidbe, valjda zato kaj sam upoznala preko fb-a neke kul ljude odonuda . Oni mi dosta pomažu, već sada, da se udomaćim . Posebno mi je pomogla jedna osoba iz Rv-a (K) i zbog njega me više nije onoliko strah, posebno mu hvala, iako možda neće pročitat ovo . Haha . :) Dok sam još tu, riješila sam se nekih ljudi . Svi oni, za koje sam u početku mislila da su mi sve, nestali su, isparili iz mog života . Interesting . Shvatila sam da mogu živjet bez njih, mogu živjet bez svih osim svoje obitelji, oni su mi najpotrebniji . A 'ko zna … Možda i ja jednog dana upoznam nekoga tko će mi bit najbitniji, s kim ću dijelit sve trenutke života . Obiteljski ljudi kažu da se za to živi, da je to zapravo cilj života . U zadnjih nekoliko dana nekako sam se promijenila . Jedna, za neke ne toliko bitna, ali za mene jako bitna, stvar usrećila me i sada sam vjerojatno skupila malo energije da se borim s nekim stvarima koje me inače ukomiraju . Danas sam bila na fan - page-u čovjeka kojemu se neizmjerno divim . Njegovo ime je Nick Vujičić . Doživjel je nesreću u kojoj je izgubil ruke i noge, ali njegova želja za životom je nevjerojatna . Divim mu se . Poželim biti poput njega, imat njegov mozak, njegovo srce, barem na jedan dana, da vidim kako je bit takav . U puno trenutaka ja ne želim biti JA, ona koju se lako rastuži, koja je preosjećajna, koja previše misli na ljude oko sebe, a na sebe ne skoro uopće . Nije to lako, ljudi, pogotovo ako uz to imate zdravstvene probleme kao ja .Više to nije toliko strašno, ali svejedno, ponekad, kad se legnem u krevet, razmišljam o tome kako bi bilo da nestanem, da moje srce stane i više se nikada ne probudim, upravo zbog toga . Toliko puta, kada sam bila previše povrijeđena, proklinjala sam život i svijet, a kada sam npr. u bolnici na pretragama, držim si fige da sve dobro završi i da ozdravim . Puno sam razmišljala o onome: 'Kada poželiš živjeti, sjeti se onih koje umiru, a žele živjeti .' Ponekad razmišljam i o reinkarnaciji, o vječnom krugu … Znate što je 'vječni krug' ? To je kada se jedan te isti život vječno ponavlja . U istom tijelu, okolici, iste situacije, osjećaji . Pitam se je li zbilja tako, može li se išta u ikojem trenutku promijenit . Razmišljam kako je onima koji to zaista doživljavaju, taj vječni krug . Ne znaju, ne mogu znat . Možda i ja to doživljavam, nikada neću znat . Ugl., da se vratim na početak, imam neki osjećaj da će se u Rovinju dogodit nešto dobro . Po prvi put u zadnje vrijeme nemam loš osjećaj . Zanima me, a ipak … Strah me da se ne razočaram . Argh, taj prokleti strah . Svuda se miješa . Al uvijek se mogu nadat dobrom . ; Nada umire posljednja . :) Ii tako … Sviđa mi se jedan dečko, napokon . U biti, osjećam nešto prema njemu . Dobrica je, fakat je . Zasigurno i super frend, uvijek zna nasmijat, makar i preko telefona . :D Honestly, ovakvo nešto samo sam jednom osjetila, prije već 6 mjeseci (Ajhaj, vrijeme letii, k'o da je bilo jučer) . To, ono, leptirići u trbuhu, lupanje srca i preznojavanje kad ga čuješ . Hijoj, čak mi je i neugodno o tome govorit . XD osjećam se k'o malo, malo dijete zadnjih dana . Hahaha, ne znam kaj me spopalo, ziher neš čudno . :D Drago mi je kaj imam prilike družit se s njim, dijelit svoja razmišljanja, s njim se šalit, pa čak i plakat . To je vrijedno imat, ali nisam sigurna dal je oke prema takvoj osobi osjećat ovo kaj ja osjećam prema njemu … Jednostavno, netko te očara i protiv toga ne možeš . To nekad zna bit i dobro, al jebiga, nekad ne . Samo, najgore je kad ne znaš na čemu si, jel mu se netko drugi sviđa, a nije ti baš ugodno doć mu i reć onak: 'Ej, čuj, ono, na čemu sam ja kod tebe ?', a ne znaš kak da to kažeš, a ne direktno . Ili jednostavno imaš osjećaj da dosađuješ . Joj, kad se ja zabrbljam ni sam Bog me nemre zaustavit . XD U biti, uvijek je lijepo dok traje i to se treba pamtit . 'Nikad nemoj žalit zbog nečega, zbog čega si nekad bil sretan .' ;) '… Sve stvari koje mi kao utezi stoje na ramenima, stresam pred vratima, zatvaram oči, padam na pod . Ne osjećam tvrd, hladan pod . Samo sanjam . Osjećam, trnci mi kroz noge prolaze, krugovi pred mojim očima, crni mir . Tonem u zemlju neshvaćenih … Svi utezi su pred vratima, a ja ? Ja sam slobodna . Sloboda je u meni, ali nemam kontrolu nad njom . Sama me uzme i sama me pušta . Smijem se, sada sam sretna . Glasno se smijem . Luđački . Histerično . Grizem donju usnu da se suzdržim, ali se sjetim: slobodna sam . Slobodna da se smijem, da plačem, da živim ! Gotovo je . Ležim na podu . I dalje se smijem, a tu su i suze . Klize drito u moje uši, a ja ih volim . Volim i njih i svoj histerični smijeh, svoju ludu narav, svoju desnu hemisferu mozga . Volim sve . Sve je mrak, sve je spokoj . Ovdje ne boli, ne peče i nema mučnine . Moj život – potpuno divan . Ništa nije bitno . Odnekud – glazba . Sunce . Vjetar … Raj – mora biti to . Ovakvo nešto se ne osjeća na zemlji, ne postoji u ljudima . Ne, to ne može biti . Ali tu je, struji kroz mene . Plačem od sreće . Kroz mene naviru osjećaji, sjećanja, padanja, nadanja, buđenja, trovanja … Navire sve što sam sklonila da bih bila kao drugi . Sve se vraća . Očekivala sam gori susret sa svojom prošlošću, ali očito se i ona na mene.sažalila . Pa eto … Hvala joj . Ali meni je sada i to svejedno . Nema te stvari koja bi me mogla uzdrmati i pokolebati, jednostavno je nema . I dalje se smijem . I dalje plačem od sreće . Saznala sam odgovor na pitanje moga srca . Sada stavljam točku i iz nje izvlačim osmijeh . Oblačim ga na lice i otvaram oči …' Yeah, znam da sam frik . XD Ps. Zao mi je kaj nema slike, al nemrem ju metnut jer sam na mobu . ;/

Eto ...

Meni je fakat zao kaj od mene vec dugo nema posta, al krepal mi je internet na laptopu, i sad ovo pisem s mobitela ... Uskoro se i selim u Rovinj, pa kad se lijepo smjestimo bit ce novog posta, osim ak se prije nekak ne snadjem il nakrckam post s moba . :D Btw. Vi svi koji mi komentirate postove preko fb-a i mail-a, mozete i ovdje, da vas ne hvatam sa svih strana, pa nekome i zaboravim odgovorit . :/ Enjoy the holiday(s), sa zakasnjenjem, haha . ;)

Razotkrivanje .

Ponekad mi dođu trenuci kada od tako jednostavne i, na kraju krajeva, sretne teme, moje misli odlutaju u prazno, mračno, nedokučivo .

'Tko sam ja zapravo ? Što sam ?' – zapitam se …

Najčešće se to dogodi kad se zateknem sa žiletom, šestarom ili zihericom u ruci . 

'Vrijedi li ?' … Tada sama sebe zapitam, kao da sam dvije osobe – 'Vrijedi li što ?'
'To … Sve . Samoozljeđivanje, muka, čežnja, briga, strah ... Život općenito ?'

Tada se zateknem u neznanju … Neznanju onoga što govorim, što radim, čega se bojim i u što sam donedavno bila sigurna . U neznanju same sebe . 

To me zapravo u zadnje odvlačilo od rezanja, ali ne potpuno dok nisam upoznala Elennu i savjetovala se s nekim osobama …
Zato ovim putem zahvaljujem Elenni (na svemu), Ivanu L. (na savjetima), Karlu V. (na nasmijavanju, haha), Dugi i Kecu (na onome 19. 5. i još stvari za koje znaju), Loreni V. i Ivi P. (na tome kaj uz njih zaboravim na sve) i još njih, znaju koji su . J

Prošlo je već 3 mjeseca i 10 dana otkad sam upoznala dečka za kojeg sam bila sigurna da za njega mogu učiniti SVE .
Šta da kažem ? Probali smo, u početku je išlo, no najednom, kako bi gotovo svi rekli, sam JA zaribala . Ne, nisam ja zaribala . To kaj se ja njemu nisam sviđala upravo onakva kakva jesam, ne znači da sam ja kriva . Nije išlo i kaj sad ? Life goes on, ne ? Onda sam upoznala Tomislava i nakon njega opet su počela sjećanja na dečka o kojem sam započela priču . Vratila sam se na početak; samoozljeđivanje, loše misli, strah, pad samopouzdanja i na kraju krajeva bed . Samo, stvar je u tome kaj mi je bilo previše stalo, a on to nije znal cijenit . Al ajde, prošlo me . Nije me više briga . Gotovo uopće . Možda malo, ali onako prijateljski .
Zbog toga ponekad mislim da sam čudna … Na neke osobe mislim više nego na samu sebe . Znači, moglo bi se reći ovako; ja bi mogla tonut, a osobama koje najviše volim dala bi madrac za spašavanje .

'Zašto nisam netko drugi ? Zašto nisam netko kome ide … Netko tko zna poštovati život i samog sebe . Da sam bar muško . Mislim da je njima lakše . Da sam muško, odrastala bi igrajući nogomet i slušajući muziku . Bila bi na kompjutoru duže vrijeme, a da mi mama ne prigovara, jer su muški drugačiji .'

Ponekad stanem pred ogledalo i kažem: 'Ja nisam loša osoba ! To kaj marim za druge, to kaj volim, to kaj želim bolje ne znači da sam loša osoba . Čak mislim da sam i predobra . Lako opraštam, uvijek vjerujem, ponekad i sumnjam, ali zbog straha za tu osobu … TO NIJE LOŠE, ljudi ne žele znat šta znači kad sam ja loša ili zla .'

… Zbog ljudi koji su me krivo procijenili i time mi neko vrijeme zagorčavali život s lažima i tračevima, mislila sam da sam čudovište, bila sam ukomirana stalno . Činilo mi se kao da to nikad neće proć, dok nisam upoznala jednu osobu . Zbog nje sam danas ovo kaj jesam, boli me ona stvar za izmete iz razreda (čast iznimkama) i ostale hejtere, drugačija sam i ponosim se time . DRUGAČIJA SAM I PONOSIM SE TIME !
Kak bi rekal Kurt Cobain: 'They hate me because I'm different from them, and I hate them because they're all the same .' :D

Previše sam zahvalna nekim osobama zbog kojih sam danas ovo kaj jesam, jer da nije njih još uvijek bi bila povučena čudakinja, koja ne zna odgovorit na uvrede, koju dira svaka loša riječ . Jebeno dobar osjećaj kad više nisam 'to', iliti 'ta', kad me boli kurac za priče i tračeve ostalih, kad ne da im ne znam uzvratit neku lošu riječ, već kad mi se ne da zamarat s njima, jer mi nisu ni do koljena . ;)
To sam čekala, ali ne znam zašto sam čekala . Mogla sam sama uzet stvar u svoje ruke i takva postat još kad je to sve počelo . Mogla sam, jel ? Da, mogla sam al bilo bi mi puno teže, jer je svima lakše kad imaju prijatelje . J

Znam da vi to znate, al reć ću vam to još jednom, ovim putem ;
Dobra sam s dosta vas koji niste u lijepim odnosima, i nemojte se ljutit ako jedan dan ne izađem van s jednim od vas, a drugi dan s drugim . NEMOJTE me tražit da biram (iako niste, bar još uvijek), molim vas, nemojte . Tko me traži da biram, nije mi pravi prijatelj .
Duga, Ivan mi je puno pomogal u nekim trenucima, ne mogu ti dokazat koliko, njegovi savjeti su promijenili svašta, pomagal mi je da shvatim neke stvari i zbog toga sam mu više nego zahvalna .
Ali, Ivan, i Duga je meni pomogla puno puta, pogotovo onda kad nisam imala nikoga i kad se pojavila ona i promijenila to, kad sam prestala bit čudakinja, koja ne zna odgovorit na uvrede, koju dira svaka loša riječ .

Drago mi je kaj vas imam, kaj ste mi pomogli da se razotkrijem, da saznam tko sam i koliko vrijedim, kaj mi još uvijek pomažete, kaj zaboravim na sve loše kad sam s vama vani i zbog još puno toga .
Nemate pojma koliko sam vam zahvalna . J 

Ps. da ne bi bilo da sam ju zaboravila, evo šećera na kraju . Zahvaljujem puno i svojoj mami, na svemu, doslovce svemu . Ona me odgojila kao dobru osobu, ali nažalost nije znala da sam u toliko zbunjenom stanju da ne znam da sam takva .

'Ponekad u životu krenemo krivim putem, ili pak ne krenemo nikako, ali uvijek su tu posebne osobe koje će ti pomoći da se ustaneš i kreneš dalje .'

Sve, samo život ne .

Oh, da . Ovo je sve, samo život nije . U vezi Tomislava saznala sam neke stvari koje vjerojatno ne bi trebala znat, i sama imam nekakve čudne, iskrivljene osjećaje, i tako pao prekid . Što se tiče prijateljstava; zapetljana priča poput slušalica kad se zapetljaju kad neko vrijeme same stoje u džepu . Ono kaj sam neposredno prije počinjanja pisanja ovog posta rekla jednom frendu je to da se osjećam totalno jadno . Ne znam zašto, kako, u meni kao da se stvara neka druga osoba, kao da počinjem dobivat neki novi mozak (nadam se da to znači da ću postat i pametnija), kao da počinjem razmišljat i na drukčiji način ... To je gori osjećaj nego kad saznaš da ti je mačka krepala, definitivno . Ne znam, ne znam ... Ne znam kaj osjećam, prema kome, ne znam o čemu razmišljam točno, jer razmišljam o totalno čudnim stvarima, koje se čine toliko neostvarivo da sam na rubu suza kad razmišljam o tome ... Imam osjećaj kao da sam vrlo blizu nečeg bitnog, kaj mi se ne čini baš dobro . Sada si razbijam glavurdu time, kaj bi to moglo bit, kaj bi to moglo značit, jel to početak il kraj ? ... Ili se ipak možda samo zavaravam, možda se ipak neće dogodit nikakva promjena ... Možda jedino promjena psihičkog stanja ili takvo nešto . Al, e, ja se toliko time zamaram da je to loše s obzirom na to da škola još uvijek traje, nažalost . Dobro, ajd, sad je utorak (1. maj) jer je prošla ponoć, a u srijedu (znači, sutra . XD) počinje škola . Krasno, divno, bajno; znači, opet se treba nosit s istim debilčinama i budalama (čast izuzecima, znaju koji su) . Kaj je najbolje, treba sad još i extra učit jer škola traje još mjesec i pol ...
Ahh, mislim, sve u svemu; život mi se pretvoril u sranje nedugo nakon kaj sam pomislila da je većina stvari kako treba .
Kako inače pišem knjigu, stala sam na 76-oj strani i odonuda se nisam pomaknula dalje već par mjeseci . Mozak kao da je zablokiral, kao da ne mogu razmišljat o ičemu drugom osim o nebitnim stvarima, kao da se ne mogu ni na tranutak ponašat normalno, kao da je lako bit drugačiji . Različitost je teška . Ponekad se u svojoj školi, među svima na odmoru, osjećam kao miš među mačkama; em sam različita od svih, em me svi žele rastrgat . Oh, da mi je preobrazit se u psa .
Odlučila sam, kao šta sam Karlu danas rekla, promijenit se (iako, kao što sam već rekla, osjećam neku promjenu) . Postat ću hladnokrvna osoba, i nekako naučit reć nešto, ne samo šutit ... Bar ću probat .
Mislim, svi mi kažu da moram bit i optimistična, al kako to sve odjednom ?! Ja ću se ipak i dalje držat onog; Želiš promijenit svijet ili barem svoju okolicu ? Radi jedno po jedno dobro djelo (oke, ovo nije zvučalo nimalo hladnokrvo . XD) .