"Poštar lakog sna"

Poznavala sam jednog dečka. To je najneobičnija, ali i najbolja osoba koju sam ikad upoznala. Takvo nešto se ne viđa svaki dan, ne upoznaje svako – malo, ne sluša oko sebe često.
On je priča za sebe.

Nije znao razliku između ljubavi i mržnje. Rekao je jednom, citiram: Granica između ljubavi i mržnje je jako tanka. Ne znam razliku, ljudi govore jedni drugima da se vole najčešće onda kada to ne misle, a isto tako je i sa mržnjom. Ne znam razliku, ni ne želim ju znati.
Pomalo me zbunila ta njegova izjava. To je bilo nešto što nikad prije nisam čula, a vjerojatno nikad više ni neću. Što je najbolje, govorio je istinu, nikada nikome nije rekao da ga mrzi, ni da ga voli. Bio je dosta popularan među curama, iako to njega nikad nije diralo. Ne da je bio bezosjećajan, nije im vjerovao. Njihovo 'volim te' njemu nije ništa značilo, jer, kao što već rekoh, nije znao što znači, pa im je samo odgovorio 'hvala'.

Volio je posjećivat starački dom, ondje je stare ohrabrivao i ulijevao im nadu. Učio ih je da starost ne dolazi s godinama, već sa zaboravom. Dokazivao im je koliko griješe kad misle da se prestaju zaljubljivat kad ostare i uvjeravao ih da ostare kada prestaju da se zaljubljuju.

Vjerovao je da se snovi ostvaruju. Jednom mi je govorio kako smrt nije kraj, već početak novog života. Nikad neću zaboravit kad mi je govorio ono:
Znaš, Ano, jednom sam imao čudan san. Ležao sam u krevetu, ponestajalo mi je daha. Počeo sam se gušit. Tada je nastupila tama. A odjednom – prejaka svjetlost. Zaklopio sam oči i osjetio divnu toplinu kako struji mnome, otvorio oči i sledio se od šoka – lebdio sam kroz crno-bijeli tunel, činio se tako beskrajan, sve dok odjednom nisam pao u bjelinu, topao snijeg. To je bio novi svijet. Ljudi koje nikad nisam vidio željeli su mi dobrodošlicu, svi su bili pristojno obučeni, nije bilo recesije. To je bilo više kao nekakva… Kao nekakva anarhija. Bilo je divno, sve što si u mislima poželio, ostvarilo ti se. Odjednom sam sreo jednu malu djevojčicu. Moju sestricu Marietu, ona je umrla kad je imala 6 godina. Nosila je prelijepu bijelu haljinicu i srebrne cipelice. Na leđima je nosila krila. Pjevala je. Nije bila gluhonijema, kao dok je živjela na ovom okrutnom svijetu. Tada sam rekao Marietici: 'Hvala ti što si mi došla u san.', a on je prelijepim nježnim glasom odgovorila: 'Braco moj, ovo nije san. Ovo je realnost. Sudbina ti još nije dodijelila smrt. Sada se vraćaš natrag, izgrli mamu i tatu, reci im da ih volim. Vidjet ćemo se opet.', nisam joj ništa odgovorio, osjetio sam samo kako me nešto grubo vuče i natrag. Jedino čega se sjećam nakon toga je ležanje u bolničkom krevetu između zabrinutih staraca. Shvatio sam, ono nije bio san. Umro sam i vratio se. Ova grozna bolest ima barem jednu dobru stvar – ohrabrila me. Sada se više bojim života nego smrti.
…

On je ljepotu vidio u ljudima za koje se ne smatra lijepima među današnjim 'ljepoticama' i 'ljepotanima', jer je on gledao unutarnju ljepotu, vanjska mu je bila potpuno nebitna. Zato su za njega ovi poznati i slavni, kojima je novac najbitniji, bili najružniji ljudi na svijetu. Zbog toga sam ja za njega bila najljepša osoba na svijetu, kako kaže – i izvana i iznutra.

On je bio zbilja posebna osoba. Njega nije bilo lako upoznat, teško se otvarao ljudima, zapravo bio je skroz zatvorena i povučena osoba za one koji ga nisu znali, pomislili bi da je frik, ali za one koji su ga znali – to je bio anđeo na zemlji. No, on i ja brzo smo se zbližili. Drago mi je što je on sad sa svojom sestricom u 'svijetu anarhije', ali tako mi prokleto fali!

Zašto govorim u prošlom licu? Zato jer je taj predivan dečko, Anđelo, umro nekih pola godine nakon 'sna', kako je on volio zvati svoj bliski susret sa smrću.

Za mog Anđela Čuvara.

On je čuvar vremena, 
Jahač morskih valova.
Kao poštar lakog sna, 
On u snove dosurfa. 

Kada oči zaklopiš, 
Ti se njemu pomoliš. 
Da ti fura anđele srebrne 
Kroz sve tvoje močvare 
I rub...
Tada znaš 
Da je fajrunt.
Mjesec je 
Plavi grejpfrut. 
Zibam te 
K'o malu bebu. 
Samo tebi svira bend na nebu... 

Ja sam vlasnik cirkusa 
U kojem sjedim samo ja. 
I samo katkad mahnem mu iz šatora 
Da mi snove pokrpa. 
Kada oči zaklopiš, 
Ti se njemu pomoliš 
Da ti fura anđele srebrne 
Kroz sve tvoje močvare 
i rub...