Nasilje je svuda oko nas. Ne kažem da je to
normalno, već da je postalo svakodnevica svakog grada.
Stalno slušaš od drugih kako su čuli ili vidjeli da je netko nekog pretukal, gledaš na vijestima kako klinci tvoje dobi stradavaju u tučama, bilo to zbog nekog određenog razloga ili pijanstva, nebitno… Ali nikad ne pomisliš da se to tebi može dogodit, da se to može dogodit jednom od tvojih frendova i pred tvojim vlastitim očima. Žališ one koji su izloženi nasilju, ali ni ne pokušavaš zamislit kako je to utjecalo na njih i njihovu psihu. Ne znaš da su neke stvari u njihovim životima zauvijek promijenjene…
Upoznata sam već sa slučajem Luke Ritza, koji je strašno utjecal na mene. Gledajući dokumentarac Oblak jedne večeri prošle godine, dio mene na neki način znao je kako je njegovim roditeljima i škvadri, a drugi dio mene zapravo i nije, jer sam bila samo promatrač, i to četiri godine nakon tragedije. Očajnički sam htjela bit dio tog svijeta, te organizacije, grupe za potporu… Htjela sam ući u kontakt s Lukinim roditeljima, ali tada još nisam znala da u Zagrebu postoji Savjetovalište koje su oni otvorili.
I tako, spletom okolnosti, krajem listopada prošle godine, mi, osmi razredi moje škole, išli smo na izlet u Zagreb. Znali smo da ćemo gledat neku predstavu u ZKM-u, ali većinu nije bilo briga za to. Mene je zanimalo, luda sam za kazalištima i muzejima, jedva sam čekala da dođe vrijeme za predstavu.
Negdje prije podneva, stajali smo ispred dvorane Istre, čekajući da možemo uć i uvalit se u sjedala. Oko podneva predstava Ovo bi mogla biti moja ulica počela je.
Predstava je posvećena Luki Ritzu, smještena je u malom susjedstvu na dan pogreba dečka pretučenog tri dana prije. Likovi predstave nemaju imena, zvani su po karakteristikama, npr. dečko u plavoj majici – ubojica, mladi revolucionar – najbolji frend ubijenog, mama, tata itd. Taj dan svi su nervozni zbog pogreba šesnaestogodišnjeg dečka, svi se nadaju nekoj pravdi, prosvjetljenju političara…
Ne samo da pjesme tipa Poštar lakog sna od Pipsa i Dva na jedan od Gatuza dočaravaju situaciju, već te tjeraju da razmisliš kako bi tebi bilo u toj situaciji. Na predstavi sam triput plakala, dirnula me jebeno duboko u srce.
Ni tri mjeseca kasnije, te proklete subote, nije mi bilo ni na kraj pameti da će se nešto takvo dogodit pred mojim šarenim očima…
Dečko, frendica i ja bili smo u 'našem' pubu u kojem visimo svakog vikenda. Oko pol deset navečer nazvali su me tadašnji najbolji frend, Lugi i njegov frend s prakse, Bradač kojeg sam upoznala na staru godinu, da Luka, Iva i ja dođemo po njih na praksu pa ćemo malo van. I tako, otišli mi po njih, pa smo svi skupa otišli u obližnji park jer su s prakse nosili vino. Lugi i Bradač su pili, pa smo nakon pol sata krenuli da nas oni otprate doma. Kad smo došli do te proklete Sportske, naletili smo na neku pijanu četvoricu. Udarili su Lugija štapom po leđima i neš se derali, pa smo počeli bježat. Bradač, kak je bil pod gasom, odlučil im se suprotstavit i zadržal ih dok smo mi bježali. Na nekih desetak metara smo se okrenuli i vidjeli kak je Bradač pobral šaku i pal na pod. Bil je to strašan prizor, ja sam počela histerizirat. Monstrumi su počeli Bradača mlatit nogama i rukama, Lugi i Luka htjeli su se ić tuč, al sam se bojala za njih pa ih nisam pustila, al nakon dvije minute i sama sam htjela u fajt s njima, makar pobrala batina. Al ovaj put mene Lugi i Luka nisu pustili. Tukli su ga dobrih pet do deset minuta, ne znam ni sama, u tom trenutku jednostavno izgubiš pojam o vremenu. Histerično sam plakala i tresla se, sjela sam u hrpetinu snijega i i živčano se ljuljala, mislila sam na najgore. Lugi je nazval murju i ovi otišli. Bradač je bespomoćno ležal na snijegu, u vlastitoj krvi. Počeli smo ga trest jer se nije mical, ja sam počela još jače plakat. Odjednom je skočil na noge i pital kako izgleda. Odahnuli smo, bilo nam je najbitnije da je živ. Rekli smo mu da mu fale prednja zuba i da mu je cijelo lice natečeno i krvavo, pa je histeriziral zbog zubiju. Luka i Iva otišli su kući, ja pozvala kevu i umivala Bradača snijegom, a Lugi opet zval muriju. Hitna je došla za pet minuta i povela Bradača u bolnicu, a murja nas je ispitivala jel se ičega sjećamo. Tad je došla moja stara, odveli smo Lugija kući i sa šest patrola tražile smo četiri luđaka. Kasnije smo otišle Bradaču u bolnicu, sašili su ga i pustili. Kad mu je stara došla, moja keva, Lugijev stari i Bradačeva stara su razgovarali o tome kako bi se trebali prestat oblačit ovako 'opasno'; Svi u crnom, marte, spajkovi, majice na bendove, 'vamo, tamo… Rado bi da mogu reć da nemam svako malo predavanja o tome da se ne oblačim tako. Jebe mi se, bila sam na murji i prepoznala kretena koji ga je tukal, ak nam se opet približi, reagirat ću. Majkemi.
I onda, kužiš, kad sve to doživiš… Imaš jebeno drukčiji pogled na sve i NE MOŽEŠ ZNAT kako je to dok to ne doživiš, jednostavno NE MOŽEŠ. Ne moram ni pričat kolko sam se bojala da mi frend ne završi kao Luka Ritz. Neopisivo odvratan i bolan osjećaj kad gledaš kako ti trgaju frenda pred očima, kad osjetiš kako netko troši svoju energiju da ubije boga u jednoj dragoj osobi koja to ne zaslužuje, a još odvratniji i bolniji osjećaj je kad to sve gledaš i znaš da mu ne možeš pomoć, a moraš gledat kako ga tuku da bi zapamtil počinitelje kako bi rekal murji.
Ne razumijem ljude tipa ovo; dok su mi frenda mlatili, autom kraj njih prošla su dva jebena auta, a govna koja su se vozila u njima su usporila da vide šta se događa, al ĐUBRAD nije htjela izać iz auta i pomoć, nisu čak ni policiju nazvali. Jedan lik je u zgradi do stajal na prozoru i deral se na nas da se stišamo. On isto nije mogal pozvat murju il poslat nama ikakvu pomoć. Ljudi su takva govna… Zgadi mi se ovaj život kad vidim da sam iste 'vrste' kao oni.
R.I.P
Luka Ritz, zauvijek u našim srcima…Stalno slušaš od drugih kako su čuli ili vidjeli da je netko nekog pretukal, gledaš na vijestima kako klinci tvoje dobi stradavaju u tučama, bilo to zbog nekog određenog razloga ili pijanstva, nebitno… Ali nikad ne pomisliš da se to tebi može dogodit, da se to može dogodit jednom od tvojih frendova i pred tvojim vlastitim očima. Žališ one koji su izloženi nasilju, ali ni ne pokušavaš zamislit kako je to utjecalo na njih i njihovu psihu. Ne znaš da su neke stvari u njihovim životima zauvijek promijenjene…
Upoznata sam već sa slučajem Luke Ritza, koji je strašno utjecal na mene. Gledajući dokumentarac Oblak jedne večeri prošle godine, dio mene na neki način znao je kako je njegovim roditeljima i škvadri, a drugi dio mene zapravo i nije, jer sam bila samo promatrač, i to četiri godine nakon tragedije. Očajnički sam htjela bit dio tog svijeta, te organizacije, grupe za potporu… Htjela sam ući u kontakt s Lukinim roditeljima, ali tada još nisam znala da u Zagrebu postoji Savjetovalište koje su oni otvorili.
I tako, spletom okolnosti, krajem listopada prošle godine, mi, osmi razredi moje škole, išli smo na izlet u Zagreb. Znali smo da ćemo gledat neku predstavu u ZKM-u, ali većinu nije bilo briga za to. Mene je zanimalo, luda sam za kazalištima i muzejima, jedva sam čekala da dođe vrijeme za predstavu.
Negdje prije podneva, stajali smo ispred dvorane Istre, čekajući da možemo uć i uvalit se u sjedala. Oko podneva predstava Ovo bi mogla biti moja ulica počela je.
Predstava je posvećena Luki Ritzu, smještena je u malom susjedstvu na dan pogreba dečka pretučenog tri dana prije. Likovi predstave nemaju imena, zvani su po karakteristikama, npr. dečko u plavoj majici – ubojica, mladi revolucionar – najbolji frend ubijenog, mama, tata itd. Taj dan svi su nervozni zbog pogreba šesnaestogodišnjeg dečka, svi se nadaju nekoj pravdi, prosvjetljenju političara…
Ne samo da pjesme tipa Poštar lakog sna od Pipsa i Dva na jedan od Gatuza dočaravaju situaciju, već te tjeraju da razmisliš kako bi tebi bilo u toj situaciji. Na predstavi sam triput plakala, dirnula me jebeno duboko u srce.
Ni tri mjeseca kasnije, te proklete subote, nije mi bilo ni na kraj pameti da će se nešto takvo dogodit pred mojim šarenim očima…
Dečko, frendica i ja bili smo u 'našem' pubu u kojem visimo svakog vikenda. Oko pol deset navečer nazvali su me tadašnji najbolji frend, Lugi i njegov frend s prakse, Bradač kojeg sam upoznala na staru godinu, da Luka, Iva i ja dođemo po njih na praksu pa ćemo malo van. I tako, otišli mi po njih, pa smo svi skupa otišli u obližnji park jer su s prakse nosili vino. Lugi i Bradač su pili, pa smo nakon pol sata krenuli da nas oni otprate doma. Kad smo došli do te proklete Sportske, naletili smo na neku pijanu četvoricu. Udarili su Lugija štapom po leđima i neš se derali, pa smo počeli bježat. Bradač, kak je bil pod gasom, odlučil im se suprotstavit i zadržal ih dok smo mi bježali. Na nekih desetak metara smo se okrenuli i vidjeli kak je Bradač pobral šaku i pal na pod. Bil je to strašan prizor, ja sam počela histerizirat. Monstrumi su počeli Bradača mlatit nogama i rukama, Lugi i Luka htjeli su se ić tuč, al sam se bojala za njih pa ih nisam pustila, al nakon dvije minute i sama sam htjela u fajt s njima, makar pobrala batina. Al ovaj put mene Lugi i Luka nisu pustili. Tukli su ga dobrih pet do deset minuta, ne znam ni sama, u tom trenutku jednostavno izgubiš pojam o vremenu. Histerično sam plakala i tresla se, sjela sam u hrpetinu snijega i i živčano se ljuljala, mislila sam na najgore. Lugi je nazval murju i ovi otišli. Bradač je bespomoćno ležal na snijegu, u vlastitoj krvi. Počeli smo ga trest jer se nije mical, ja sam počela još jače plakat. Odjednom je skočil na noge i pital kako izgleda. Odahnuli smo, bilo nam je najbitnije da je živ. Rekli smo mu da mu fale prednja zuba i da mu je cijelo lice natečeno i krvavo, pa je histeriziral zbog zubiju. Luka i Iva otišli su kući, ja pozvala kevu i umivala Bradača snijegom, a Lugi opet zval muriju. Hitna je došla za pet minuta i povela Bradača u bolnicu, a murja nas je ispitivala jel se ičega sjećamo. Tad je došla moja stara, odveli smo Lugija kući i sa šest patrola tražile smo četiri luđaka. Kasnije smo otišle Bradaču u bolnicu, sašili su ga i pustili. Kad mu je stara došla, moja keva, Lugijev stari i Bradačeva stara su razgovarali o tome kako bi se trebali prestat oblačit ovako 'opasno'; Svi u crnom, marte, spajkovi, majice na bendove, 'vamo, tamo… Rado bi da mogu reć da nemam svako malo predavanja o tome da se ne oblačim tako. Jebe mi se, bila sam na murji i prepoznala kretena koji ga je tukal, ak nam se opet približi, reagirat ću. Majkemi.
I onda, kužiš, kad sve to doživiš… Imaš jebeno drukčiji pogled na sve i NE MOŽEŠ ZNAT kako je to dok to ne doživiš, jednostavno NE MOŽEŠ. Ne moram ni pričat kolko sam se bojala da mi frend ne završi kao Luka Ritz. Neopisivo odvratan i bolan osjećaj kad gledaš kako ti trgaju frenda pred očima, kad osjetiš kako netko troši svoju energiju da ubije boga u jednoj dragoj osobi koja to ne zaslužuje, a još odvratniji i bolniji osjećaj je kad to sve gledaš i znaš da mu ne možeš pomoć, a moraš gledat kako ga tuku da bi zapamtil počinitelje kako bi rekal murji.
Ne razumijem ljude tipa ovo; dok su mi frenda mlatili, autom kraj njih prošla su dva jebena auta, a govna koja su se vozila u njima su usporila da vide šta se događa, al ĐUBRAD nije htjela izać iz auta i pomoć, nisu čak ni policiju nazvali. Jedan lik je u zgradi do stajal na prozoru i deral se na nas da se stišamo. On isto nije mogal pozvat murju il poslat nama ikakvu pomoć. Ljudi su takva govna… Zgadi mi se ovaj život kad vidim da sam iste 'vrste' kao oni.
Nema komentara:
Objavi komentar